Kontroverze Noama Čomskog

Noama Čomskog su oduvek zanimala samo velika pitanja. Od pedesetih, kada je kao mladi profesor na MIT-u uveo revoluciju u lingvistiku ”Sintaktičkim strukturama”, do danas, kada, kao profesor emeritus, pliva iz voda oštre političke kritike u pitanja postanka jezika i nazad. Google Scholar kaže da je tokom svoje karijere citiran preko 280 000 puta (nijedna nula nije višak).

Jezik i politika vuku korene, kako to obično biva, iz porodice. Čomskiji su bili religiozni Jevreji iz Filadelfije, otac Vilijem profesor hebrejskog jezika. Noam je želeo da uči arapski, jer ga je od malena interesovala politička situacija u Svetoj zemlji. Upoznao se sa anarhizmom u vrtlogu levičarske političke scene posle Velike depresije.

Najčešće je bio sam – kao dete, Jevrejin u antisemitskom okruženju; kao student, levičar u svađi sa lenjinistima, trockistima, staljinistima; kao doktorant, u Palestini u kibucu, u kom je boravio pedeset treće, gde je kako kaže prvi put osetio rasizam i ksenofobiju u odnosima Jevreja i Arapa.

Kada se kao student okrenuo lingvistici, pronašao je nauku koja je, makar u Americi, bila pod velikim uticajem biheviorizma. Jezik je naučeno ponašanje. Ta ideja mu je zvučala nečuveno. Ne mogu deca za svega par godina tek tako naučiti jezik. Ne postoji dovoljno stimulansa.

Završio je studije ’55. i više se u kibuc nikad nije vratio. Akademska karijera mu je vrtoglavo napredovala nakon objavljivanja ”Sintaktičkih struktura” ’57. i uticajne kritike biheviorizma dve godine kasnije.

POČETAK KONTROVERZI

Deset uspešnih godina provodi kao lingvista, poveravajući svoje političke stavove samo privatno, studentima i prijateljima.

Vijetnam ga je izvukao u javnost. Kroz tekstove u kojima kritikuje politiku SAD-a, ali i javni diskurs o Vijetnamu, postaje jedan od najvidljivijih i najradikalnijih intelektualaca u Americi. Tu reputaciju ima i danas. Kao oštri kritičar i liberalizma, imperijalizma i komunizma, i jakih država i jakih tržišta, dobrim delom je, doduše, i ostao sam.

U Francuskoj je reputaciju zamalo uništio kada mu se 1980. jedan tekst o slobodi govora neočekivano pojavio kao predgovor knjige Robera Forisona, u kome je ovaj teoretičar književnosti poricao postojanje Holokausta. Pošto nije dao odobrenje da mu se tekst pojavi u knjizi, Čomski je isprva planirao da traži njegovo povlačenje.

Međutim, u navali kritika koje su usledile, predomislio se, i zaključio da sloboda govora podrazumeva i pravo na poricanje Holokausta. Različiti autori, posebno francuski, optužili su ga da šuruje sa neonacizmom. Čomski se nije pojavio u Francuskoj gotovo trideset narednih godina.

U aferi Forison je uradio nešto ne toliko različito od onoga što je uradio u lingvistici ’59. godine: pokušao je da izađe iz okvira sa kojima se ne slaže. Mada, oduvek poriče bilo kakvu vezu između svojih akademskih stavova i političkog angažmana. Pored SAD-a, Izraela, imperijalizma i komunizma, protivnici su mu bili i mnogi učenici, koji su, od šezdesetih nadalje, kao odgovor na njegovu misao, osnovali čitave lingvističke škole.

UNIVERZALNA GRAMATIKA

Kompleksnost jezika nam obično izmiče iz vidokruga, verovatno zato što smo svi savladali makar jedan, i to bez neke muke, kao deca. Neretko vidimo znanje jezika, i naše i tuđe, kao ”nedovoljno” zbog nepoznavanja neke reči ili nekog propisanog gramatičkog pravila. Ali, u lingvistici, to su površinske stvari.

Po Čomskom, ono što je suštinsko u učenju jezika je razumevanje vrlo kompleksnih rečeničnih struktura koje omogućuju prenošenje značenja. Ovo razumevanje razvije bezmalo svako, i to za samo par godina života, najčešće oslanjajući se na vrlo ograničenu količinu podataka: svakodnevni govor roditelja.

Malo dete možda ne zna mnogo reči, ali jako dobro zna da pretvori bilo koju rečenicu u razumljivo pitanje. Kako dete nauči tako kompleksnu operaciju, pre sabiranja, čak i pre apstraktnih pojmova, i to bez instrukcije? Najbolji odgovor, kaže Čomski, je postojanje urođene sposobnosti za jezik, ”univerzalne gramatike”, zajedničke svim ljudima.

Argument ”nedostatka stimulansa”, koji Čomski iznosi, možda pre liči na intuiciju nego na nekakav naučni dokaz. Čomski, doduše, nikada nije previše brinuo o eksperimentima i dokazima. On želi da otkrije dubinske strukture koje dele svi jezici. Strukture koje bi nam zauzvrat otkrile nešto o nama samima, o arhitekturi naše kognicije, i o korenu svesti uopšte.

Eto korena njegovog naučnog uticaja. Iz lingvistike, univerzalna gramatika se slila u filozofiju, informatiku, u kognitivno modeliranje i antropologiju i logiku. Kako razmišljamo? Kako ljudi rade, a kako mašine? Da li je jezik urođeni algoritam, kodiran evolucijom? Ako jeste, kako se to desilo?

SLUČAJNA POSLEDICA

Tokom vremena, on je svoju lingvističku poziciju korigovao i usavršavao. Gramatika je generativna: omogućuje stvaranje beskonačnog broja različitih rečenica. Kaže, jezik je sredstvo razmišljanja, a komunikacija samo njegova ”slučajna” posledica. Drugim rečima, jezik ima ulogu u komunikaciji, ali komunikacija nema nikakvu ulogu u dizajnu i evoluciji jezika.

U stalnim je akademskim sukobima. Uobičajeno evoluciono stanovište je da jezik nastaje usložnjavanjem komunikacije i socijalnih odnosa kod ranih homo sapiensa. Postepeno. Čomski se ne slaže: jezik ili postoji ili ne. A postoji samo kod ljudi. Kako tvrdi, time mu nije oduzeo evolutivno poreklo, niti da ga je smestio u polje božjeg ili magijskog dara.

Kako onda jezik evoluira tako naglo? U već kompleksnim neuronskim mrežama skorijih ljudskih predaka javlja se revolucionarna kognitivna funkcija merge (spojiti). Mozak iznenada postaje sposoban da spaja postojeće ideje o pojedinačnim objektima u grupe. Ove grupe su, kao i sve druge, nešto više od samo skupova svojih članova. ”Krov” je nešto više od krošnje ili stene koje mogu da ga čine.

Uz pomoć kognitivne sposobnosti spajanja može se stvoriti neograničeno mnogo sadržaja. Sa njom, ljudski um je brzo postao sposoban za kategorizaciju i imenovanje, samorefleksiju i razumevanje – verovatno u roku od nekoliko generacija. Napadaju ga opet. Gde se ta sposobnost krije u ljudskom genotipu? Kako istražiti njenu evolutivnu pojavu?

Čomskog to ne zanima previše. Rekurzivan jezik nije mogao nastati postepeno, a prvo se razvila funkcija merge jer je od svih rekurzivnih funkcija – najjednostavnija. Kako kaže, ne zna šta to tvrdi što je to toliko kontroverzno da uopšte zahteva empirijsku proveru.

Nikola Zdravković/elementarijum/cpn.rs

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *